Lead

Aug 27 11 4:14 AM

Tags : :

Navaho Indijanci

Zahadolzha - Navaho (1904). Yebichai-plesač, predstavlja božanstvo Zahadolzha. Yebichai su bili glavna veza između našega svijeta i svijeta duhova.
Navaho majka sa djetetom
Navaho medicine-man Nesjaja Hatali
Navaho (Navajo).- Jedan od najvećih indijanskih naroda sjeverno od Meksika, koji prema informacijama Bureau of Indian Affairs (Ureda za indijanske poslove) 1960. ima 90 000 pripadnika. Današnji broj im je međutim daleko veći, a većina obitava u velikom rezervatu Navaho, gdje imaju svoje plemensko središte, gradić Window Rock. Rezervat se prostire na ogromnom području sjeveroistočne Arizone, sjeverozapadnog New Mexica, i susjednim krajevima jugoistočnog Utaha (25,000 četvornih milja).

Ime [uredi]

Ime "navaho" došlo je od naziva Tewa Indijanaca Navahú, koje se odnosilo na veliko područje obrađenog tla, a dano je i bivšem pueblu Tewa. Naziv se kasnije širi na pleme Navaho, koje su Španjolci nazivali 'Apaches de Navajó’, zato što su se ovi nastanili na području plemena Tewa i blizu njega, te da bi se razlikovali od Apača. Sami sebe oni pak nazivaju Diné' (=ljudi). Razna druga plemena nazivala su ih pod mnogim drugim imenima. Pleme Ute ih je nazivalo Págowitch - "noževi od trske" (reed knives) a pleme Zuñi "divlji kojoti" (wild coyotes). Njihovi prvi rođaci Apači, s kojima su nekada činili jedan narod, prema lokaciji ih prozvaše "oni što žive na granici s Jutima" (those who live on the border of the Ute). Ostali nazivi bili su: Hua'ĺmhú'u (pleme Havasupai), Ta-cáb-cí-nyu-műh (Hopi) , Yátilatlávi (Tonto Apači), Oop (ili) Oohp (kod Indijanaca Pima).

Klasifikacija [uredi]

Navaho jezik jedan je od jezika porodice Athapaskan, i pripada skupini apačkih (Apachean), odnosno južnih athapaskanskih jezika, kojima još pripadaju chiricahua, lipan, kiowa apache, jicarilla, mescalero i san carlos. Preci Južnih Atapaska navodno su prije 1000. godine došli na područje američkog Jugozapada, možda i nešto kasnije, gdje su naišli na stalno naseljene i miroljubive seoske Indijance koji su im jezično bili nesrodni.

Socijalna organizacija [uredi]

Navaho, kao i Irokezi te njima srodni Apači, pripadaju matrilinearnim zajednicama, što se izmijenilo zbog novog zakona Sjedinjenih Država. Stanište je bilo (kaže Uwe Wesel) matrilokalno, ali žena se stjecala otkupom za konje, a postoji i oko 60 klanova, u najnovije doba oko 130. Prelaskom sa starog nomadskog načina života i odlaskom u rezervate Navaho se počinju baviti ovčarstvom. Matrilinearnim nasljeđem žena je vlasnik svega, i muškarac do žene mora doći otkupom za konje. Bogatstvo u konjima omogućava mu da se može oženiti u bogatijim klanovima. Ovaj običaj, prema U. Weselu, kod Navaha 19. stoljeća javlja se početkom raspada matrifokalnosti. Američka vlada kasnije ukida matrilinearne običaje Navaha. Klanove Navaha prema mitu stvorila je Sun Woman (ženski kulturni heroj), od kože skinute s raznih dijelova svoga tijela: prsiju, leđa, ispod desne ruke, lijeve ruke i drugdje. Klan je ostao veoma živo ukorijenjen među njima, i danas kada se na putu susretnu dva Navaha, prvo se predstavljaju svojom klanskom pripadnošću.

Život i običaji [uredi]

Navaho su izvorno bili nomadsko pleme, veoma srodno Apačima i vjerojatno meksičkim Toboso, Jocome i Jano Indijancima. Zimu su provodili u polu-ukopanim hoganima, ljetna nastamba bila je zaklon od grmlja i granja. Bavili su se lovom na losove, antilope i jelene. Od susjednih pueblo plemena preuzeli su obradu tla (kukuruz i grah) ali su se bavili i sakupljanjem. Nakon što je u ranom 17. stoljeću uvedena ovca, oni znatno mijenjaju svoj život, ovca je istisnula lov i poljoprivredu i oni postaju pastirsko pleme.
Nastambe
Navajo hogan
Hogan je tradicionalna nastamba Navahosa napravljena od drvenih trupaca i granja, obljepljena zemljom i blatom. Zimska nastamba dijelom je ukopana u zemlju. Ipak dvije su glavne vrste hogana, muški i ženski.
Suvremeni hogan. [1]
Odjeća
Odjeća se kod Navaho muškaraca i žena izrađivala od jelenje kože, koju u kasnije doba zamjenjuje pamuk. Sastoji se kod muškaraca od košulje bez okovratnika, pregača do ispod koljena i mokasina (moccasins). Tradicionalna nošnja Navaho-žena sastoji se od mokasina visokih do koljena, pamučne suknje i duge bluze bez rukava. Nakit, obično od srebra, nose i muškarci i žene.

Umjetnost [uredi]

Navaho žena za tkalačkim stanom
Slikanje pijeskom (sand painting) ['iikááh] je najpoznatija umjetnost Navaho Indijanaca ceremonijalnog slikanja raznobojnim zrncima pjeska, Indijanci ga nalaze u pustinji Painted Desert, oko 240 km (150 milja) od Grand Canyona u području nacionalnog parka Petrified Forest, prostire se na preko 19,000 četvornih kilometara. Ovo područje pripada rezervatima Indijanaca Hopi i Navaho. Znanje slikanja pijeskom dali su im ‘Sveti ljudi’ (Holy People) koji su živjeli u Podzemlju (Underworld). Slike stvaraju uz obredno pjevanje pjesama u raznim ritualima: Holyway rituali dovode do izlječenja. Evilway [Hóch'íjí] pjesme su zapravo njhov oblik egzorcizma, istjerivanja đavla, dok se Lifeway ['Iináájí] pjesmama saniraju štete prouzrokovane acidentima. Sand painting ['iikááh] ceremonije dio su svih Holyway ceremonija i većine Hóch'íjí (Evilway) ceremonija, u ceremonijama 'Iináájí (Lifeway) ne koriste se.
Srebro i tirkiz. Osim ovaca, Navahi od Španjolaca nasljeđuju i umjetnost obrade srebra i tirkiza (doot kl'izhii), od kojega su počeli primitivnim pomagalima izrađivati srebrno prstenje i drugi nakit. Tirkiz za ove Indijance predstavlja sveti kamen. Navaho ga nosi kao fetiš.
Navaho-pokrivači. Takozvani 'Navaho blanket', žene ovog plemena izrađuju ih na primitivnim tkalačkim stanovima. Ovi pokrivači lijepih su boja i žene ih danas često proizvode zbog prodaje.

Religija [uredi]

Šamanizam. Narod Navaho ima šamansku religiju, poput Siouxa i raznih drugih plemena, poznavali su šamane-berdaše (berdache), koji su istovremeno bili veoma poštovani ali i prezirani zbog svoje prirode. Ashon nutli' (ili Nadle; tirkizni hermafrodit), kako ih zovu Navahosi, mogli su biti rođeni kao hermafroditi, ali su se mogli i sami proglasiti nadle-šamanom, ovi drugi su svakako bili transvestiti, a oblačili su se poput žena. Navahi vjeruju u postojanje raznih bogova, duhova i kulturnih heroja. Predodžbu o paklu i raju nemaju, nego vjeruju u budući život koji će provesti s ljudima u donjem svijetu. Oni su svakako ovisni o vjerovanjima u magiju i raznih vrsta šamana koji imaju veliki utjecaj među njima. U originalnom Navaho-mitu, kako navodi Aileen O'Bryan, svijet je stvaran pet puta. Peti je onaj u kojemu mi danas živimo.

Populacija [uredi]

Mladi Navajo - Monument Valley
Vodič - Monument Valley
Prema Mooneyu (1928) Navahi su 1680. imali oko 8,000 duša; 7,300 (1867.); 9,000 (1869); 17,204 (1890); 20,000 (1900); 30,000 (1923); u novom mileniju preko 140,000.

Navaho danas [uredi]

Navahi danas žive pod imenom Navajo Nation. Uzgoj ovaca, proizvodnja nakita od srebra i tirkiza, te 'navaho-pokrivači' koji se prodaju turistima čine ovim ljudima jedan od izvora zarade. U novije vrijeme na području rezervata otkriven je plin, uranij, i drugi minerali, koji bi plemenu trebali osigurati sigurniju budućnost. Oni ipak danas spadaju u jednu od najsiromašnijih zajednica američkih domorodaca.

Poznati Navaji [uredi]

Poznate osobe navaškog podrijetla.

I can clean the Earth with my own two hands

Quote    Reply   

#1 [url]

Aug 28 11 6:20 AM

Sijuksi

Sijuksi - tradicionalna područje siouanskih naroda (tamnozeleno) i trenutačne granice rezervata (narančasto)
.

Sioux (Oceti Sakowin, Očhéti Šakówį) je jedan od najpoznatijih naroda sjeverno-američkih Indijanaca nastanjen u području između rijeka Mississippi i Missouri. Ime Sioux poslužilo je da se označi jezična porodica Siouan, čiji su oni najznačajniji članovi.


Ime [uredi]

Najranija poznata pradomovina Siouxa bilo je područje močvarnih predjela rižinih jezera, u današnjoj Minnesoti. Ovo je kraj poznat po tome što ga naseljavaju plemena veoma ratobornih plemena Chippewa ili Ojibwa Indijanaca, živjeli su od sakupljanja samonikle divlje vodene riže (Zizania aquatica). Chippewa Indijancima veoma srodni Menominee /(Malhomines = označava vodenu rižu)/ bili su toliko ovisni o ovoj biljci da su dobili naziv koji u prijevodu znači (Fr. Folles Avoines: "the wild oats people ili 'narod divlje vodene riže'.
Chippewa Indijanci, njihovi vječni neprijatelji nazivali su Siouxe Nadowessi, Francuzi se u to preoblikovali na Nadowessioux, odnosno jednostavnije Sioux (izgovara se 'su', u pluralu 'suz'). Značenje ovog Chippewa-(možda pogrdnog ?) naziva je 'male zmije'. Pošto Siouxi nisu bili 'pleme' nego konfederacija od 7 'vatara' svako pleme imalo je poseban naziv za sebe, odnosno za konfederaciju. Plemena kolektivno nazivana Teton sebe ili konfederaciju nazivala su Lakota (='saveznici'), Indijanci Dakota, po kojima su dvije savezne američke države (North Dakota i South Dakota) dobile ime općenito su poznati (unutar anglofonske zajednice ) kao Santee. Treća zajednica srodnih plemena nama poznati kao Yankton sebe su nazivali Nakota. Od ovih Nakota, jedna grupa Wazikute Indijanaca (od Yanktonai Siouxa) odvojila se i priključila lovcima na bizone poznatim kao Plains Cree. Oni dan-danas sebe nazivaju Nakoda. Nakoda (poznatiji kao Assiniboin) i Nakota Indijanci se ne smiju brkati, ali rođaka imaju na obije strane.
Neka plemena Siouxe su nazivali 'rezači vratova', tako su ih Vrane nazivali Mar-an-sho-bish-ko u značenju "cutthroats.", Komanči Túyetchíske, Arapaho Indijanci Natni ili Natnihina, Caddo Indijanci (Tsaba'kosh ili Ba-akush',) sve u istom značenju (' "cutthroats.'); Ute Indijanci zvali su ih Pámpe Chyimina (ili Hand Cutters). Sami sebe ('službeno') kao plemena saveza zovu Ocheti shakowin (Oceti Šakowin) = "Seven Council Fires, The", što dolazi od ( 'oceti' , 'stove, fireplace' + šakowin, 'seven').

Povijest [uredi]

Sioux u svojoj nošnji.
Siouxe isprva nalazimo u području rižinih polja u Minnesoti osobito se navode jezera Mille Lacs. Indijanci iz ovih krajeva (Menominee, Chippewa i Siouxi) želi su ovu biljku i koristili je u prehrani. Borba za prevlast nad poljima riže između Chippewa i Siouxa dovela je do progona Siouxa iz tih krajeva. Oni rijeku Missouri prelaze prije 1750. Na području Black Hills-a nalazimo ih 1765.
1862. Mala Vrana (Little Crow) napravio je pokolj u Minnesoti pobivši 700 naseljenika i 100 vojnika. Kasnije su još dva datuma veoma značajna u njihovoj povijesti. To je pobjeda Bika Koji Sjedi (Sitting Bull, ili Tatanka Yotanka) koji je 1876. sa svojim Siouxima i još nekim saveznicima potukao vojsku generala Custera i mnogobrojnih dragovoljaca na rijeci Little Bighorn. Ovoj bitki prethodila je i malo spominjana borba na Devils Toweru. Ovdje su veoma žestok otpor priredili manje pokretni starci koji nisu mogli pratiti tempo plemena. Bik Koji Sjedi tražio je najpovoljniji položaj za pružanje otpora dobro-opremljenoj američkoj vojsci.
Drugi značajan, ali tužan događaj zbio se 1890., kada je izvršen veliki pokolj nad plemenom Miniconjou, u kojemu su najviše stradali žene i djeca (doslovno je počinjen genocid nad njima). Ovaj događaj baca veliku ljagu na američku povijest, poznat je kao Wounded Knee Massacre. Čest moto članova AIM-a (American Indian Movement) je 'remember Wounded Knee'.
Siouxi dana žive po rezervatima u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi.

Običaji [uredi]

Tepee šator. Tepee se lako postavljaju i brzo rasklapaju. Prerijski Indijanci su ih prenosili sa sobom od mjesta do mjesta.
Siouxi su tipično pleme prerijskih Indijanaca, lovaca na bizone. Njihova najkarakterističnija nastamba je kožni šator tepee. On se lako sklapa i rasklapa i prenese na drugo mjesto i ponovno postavi. Bizon, glavna lovina, koristi se za hranu, izradu nastambi, odjeće, pokrivača, tetiva za lukove, i drugih sitnih stvari. Od bizona se nije ništa bacalo. Uništenje ovih životinja dovodi do gladi među stanovnicima prerija kao što su Indijanci Blackfoot, Arapaho, Cheyenne, Kiowa i drugi. Konačna posljedica bila je mržnja prema bijelcima i rat. Izgubivši izvor hrane Indijanci postaju ovisni o pomoći koju im daje vlada. Oni moraju prepuštati svoju zemlju državi ili je prodavati u bescjenje. Konj je još jedan simbol kulture i Siouxa i drugih prerijskih skupina. Konj je simbol bogatstva, za njega se kupuju žene; čovjek bez konja je nitko i ništa, on nema nikakvog ugleda.
Šamani su igrali značajnu ulogu među Siouxima. Postojali su i šamani-berdaši, bili su rašireni među mnogim plemenima, kao kod Indijanaca Navaho (koji su ih nazivali "Nadle"), Illinois-Indijanci također ih poznaju, i drugi. Siouxi su ih zvali "winktes". Šaman-berdaš bio je veoma utjecajan, on je nosio žensku odjeću, a u borbi nije smio nositi 'muško' oružje. Berdaše se veoma poštivalo, ali su se istovremeno pravile i šale na njihov račun. Oni su svakako bili homoseksualci, a među njima (općenito) bilo je i brakova. Riječ berdaš (u Engl. "bardache,") vuče porijeklo od perzijskog "bardaj", u značenju pasivnog homoseksualnog partnera.

Podjela pravih Siouxa [uredi]

7 Vatara Siouxa:
1) Teton (Lakota ili Teton). 7 plemena:
Santee Sioux:
2) Mdewakanton. Santee Reservation, Nebraska. 12 bandi: Kiyuksa, Ohanhanska, Tacanhpisapa, Anoginajin, Tintaotonwe, Khemnichan, Kapozha (Kaposia), Magayuteshni, Mahpiyamaza, Mahpiyawichasta, Kheyataotonwe, Taoapa; Oyateshicha.
3) Sisseton. Na rezervatu Sisseton, South Dakota, dio na Devil’s Lake Reservation, North Dakota. Dakota. 6 bandi: Witawaziyataotina, Itokakhtina, Kakhmiatonwan, Maniti, Keze, Chankute.
4) Wahpekute. Poglavito na rezervatima sa Mdewakantonima. Većina su na: Crow Creek, Južna Dakota; Santee Reservation, Nebraska; Sisseton, Sjeverna Dakota; Upper Sioux, Minnesota; Fort Peck Reservation, Montana. Dvije bande: Inkpaduta, Wamdisapa.
5. Wahpeton. Devil’s Lake Reservation, North Dakota, dio na rezervatu Sisseton, 10 bandi: Inyancheyakaatonwan, Takapsintonwanna, Wiyakaotina, Otechiatonwan, Witaotina, Wakpaatonwan, Chankaghaotina, Inkpa, Mdeiyedan, Inyangmani.
Yankton Sioux:
6. Yankton. Na rezervatu Yankton, South Dakota. 8 bandi: Chankute, Chagu, Wakmuhaoin, Ihaisdaye, Wacheunpa, Ikmun, Oyateshicha, Washichunchincha.
7. Yanktonai. Na rezervatu Standing Rock i Fort Peck. 13 bandi:Wazikute (dali su porijeklo Assiniboinima), Takini, Shikshichena, Bakihon, Kiyuksa, Pabaksa (Devil’s Lake Reservation), Putetemini, Shungikcheka, Takhuhayuta, Sanona, Ihasha, Iteghu, Pteyuteshni.

Poznati Sijuksi [uredi]


NAROD SLAVNIH POGLAVICA


Kada je američka Vlada naredila da se sve Lakote zatvore u rezervat 1876. godine, Ludi Konj je postao simbol njihovog otpora. Usko povezan sa Čejenima preko svog prvog braka sa ženom iz tog plemena, okupio je oko 1.200 Oglala i Čejena u svom selu odbivši tako napad generala Džordža Kruka 1876. godine. Nakon te pobjede Ludi Konj se pridružio grupi ratnika koje je predvodio Bik Koji Sjedi i u junu iste godine uništio Kasterovu Sedmu konjicu.

Sijuksi, narod legendarnog poglavice Bika Koji Sjedi, vjerovatno su najpoznatiji po tome što su, uz Čejene, porazili Sedmu konjicu u bici kod Litl Big Horna. Sijuksi su narod bogatog nasljeđa i obično se misli na njih kada se prikazuju idilični prizori Indijanaca.
Ime Sijuksi francuska je verzija riječi "nadewisou" Odžibva (Čipava) Indijanaca i u prevodu znači "izdajnička zmija", što je pogrdna riječ za neprijatelja. Ime nikada i nije trebalo da bude kompliment jer su Francuzi tada bili u ratu sa Sijuksima a saveznici su im bili ti isti Odžibve, dugogodišnji neprijatelji Sijuksa. Tek odnedavno i sami Sijuksi su prihvatili taj naziv. Prije toga nazivali su se "Savez Prijatelja", što se na njihovom santi dijalektu kaže Dakota, na jankton dijalektu Nakota i na tetonskom dijalektu Lakota.
Sijuksi se, prema dijalektu dijele u tri grupe, od kojih svaka broji po nekoliko različitih podgrupa. Lakota Sijuksi imaju sedam podgrupa: Oglala (razbacana prašina), Sikangu (spaljeni but), Hunkpapa (kraj kruga), Minikonhus (plantažeri pored rijeke), Sihasapa (ili Crna Stopala - nemaju ništa zajedničko sa posebnim plemenom istog imena), Itazipakola (bez pramaca) i Uhenupa (dva kotla). Dakota Sijuksi se dijele u četiri podgrupe: Mdevakantonuon, Vapeton, Vapekute i Siseton. Nakote imaju tri podgrupe: Jankon, Gornji Janktonai i Donji Janktonai.

Tradicija: Jednim imenom, Lakote, Dakote i Nakote nazivaju se Velika nacija Sijuksa. Bijeli doseljenici prvi put su sreli Sijukse 1640. godine kada su živjeli na teritoriji koju pokriva sadašnja američka savezna država Minesota. Njihova tradicija upućuje na to da su došli sa sjeveroistoka. Živjeli su uglavnom od lova na jelene ali su i uzgajali nešto od povrća. Sukobi sa Čipavama natjerali su ih da se presele na Velike ravnice. Sredinom XVIII vijeka, nakon što su protjerali Čejene i Kijove sa Crnih brda, Sijuksi su naseljavali skoro cijeli sjeverni dio Velikih ravnica kao i zapadne prerije u Viskonsinu, Ajovi, Minesoti, Sjevernoj i Južnoj Dakoti, sve do granice sa Kanadom.
Iako su Sijuksi poznati kao veliki ratnici, porodica je bila osnova njihovog života. Djeca, koju su nazivali "vakaniša" (vaka u prevodu znači sveto) bila su od velike važnosti za te Indijance i uvijek su se nalazila u centru pažnje. Iako je u njihovom društvu vladala monogamija, muškarac je mogao da ima više žena. Uloga muškarca i žene u porodici i plemenu bila je jasno definisana. Od muškarca se očekivalo da obezbijedi hranu i zaštitu, žena je bila ta koja je vodila glavnu riječ unutar porodice. Od muškarca se očekivalo, kada se oženi, da se preseli u ženin dom.
Sijuksi su veoma religiozan narod koji kroz muziku i ples komuniciraju sa duhovima. "Ples sunca" smatra se jednom od najreligioznijih ceremonija ovih Indijanaca. Taj dvanaestodnevni ljetni ritual samopožrtvovanja ujedno je i svjedočanstvo individualne hrabrosti.
Ići u rat, ili na ratnu stazu, kako su to još zvali, za muškarce je predstavljalo princip i čast jer su kroz rat ratnici sticali poštovanje unutar plemena.
Za Sijukse, titula poglavice sticala se zahvaljujući izvanrednim sposobnostima tokom perioda rata ili mira. To ujedno nije značilo da poglavica ima apsolutnu moć u plemenu, već je više djelovalo kao čin. Unutar ovog plemena sve odluke su se donosile glasanjem u savjetu plemena koji je bio sačinjen od nekoliko poglavica.

Rat sa bijelcima:
Na početku Američke revolucije 1812. godine Sijuksi su bili na strani Britanaca, međutim, 1815. godine, istočne grupe plemena potpisale su savezništvo sa Amerikancima a sporazumom iz 1825. potvrđeno je njihovo vlasništvo nad teritorijom koja danas obuhvata veći dio Minesote, obje Dakote, Viskonsin, Ajovu, Misuri i Vajoming. Međutim, 1837. i 1851. godine Sijuksi su prodali sve svoje teritorije koje su se nalazile istočno od rijeke Misisipi.
U to vrijeme počeli su napadi i kontranapadi između Sijuksa i bijelih doseljenika, jer su ovi sve više protjeravali Indijance sa njihovih teritorija. Prvi ozbiljniji sukob desio se 1854. godine nedaleko od Fort Laramija, u Vajomingu kada je poginulo 19 američkih vojnika. Kao odmazdu, godinu dana kasnije vojnici su pobili oko 100 Indijanaca u Nebraski.
"Ono što se desilo mojoj zemlji ja to nisam želio. Nisam tražio da bijeli ljudi prolaze kroz moju zemlju. Kada je bijeli čovjek došao u moju zemlju ostavio je iza sebe krvav trag", rekao je svojevremeno Crveni Oblak.
Ovaj poglavica Sijuksa iz grupe Oglala, zavjetovao se da napada sve bijelce koji su prolazili kroz njihovu teritoriju. Kada su ovi napadi postali sve češći i opasniji, Crveni Oblak je pozvan u Fort Larami u Vajoming 1863. godine, da bi se pokušali zaustaviti napadi. Uz njega, u Fort Larami je došlo još nekoliko poglavica koji su pristali potpisati primirje, ali ne i Crveni Oblak.
U to vrijeme Crveni Oblak je ipak potpisao primirje kojim mu je obećana zemlja u Pouder Ridžu, gdje je trebalo da bude rezervat. Prvobitno, obećana zemlja prostirala se kroz cijelu zapadnu Južnu Dakotu, uključujući i, za Sijukse sveta Crna brda. Međutim, s vremenom veličina rezervata je drastično smanjena sve većim naseljavanjem bijelih doseljenika iako je u sporazumu doslovno bilo napisano: "Nijednoj bijeloj osobi ili osobama neće biti dozvoljeno da se nasele ili okupiraju teritoriju bez dozvole Indijanaca".
Kada je otkriveno zlato na Crnim brdima, teritoriji koja je pripadala Dakotama, američka Vlada je poslala pukovnika Džordža Kastera da ispita o čemu je riječ. On je ujahao sa Sedmom konjicom duboko u brda dovlačeći sa sobom puna kola namirnica, obavještavajući Vladu da su brda prepuna zlata. Kopači zlata doslovno su nagrnuli na Crna brda koja su Indijanci i dalje smatrali svetim: "Mi Indijanci brda vidimo kao prelijepo mjesto gdje možemo otići i moliti se i steći nešto, vjerovatno, što je bolje od zlata. Mnoge naše priče o stvaranju i mnogo naše medicine potiče iz Crnih brda", pojasnio je poglavica Orao Pas.
S obzirom na to da se broj bizona drastično smanjivao u Velikim ravnicama, Crna brda i njihova okolina ostala su posljednje utočište za Sijukse. Međutim, 1875. godine komesar za indijanska pitanja donio je uredbu da se svaki Indijanac koji se ne nalazi u granicama rezervata odmah mora uhapsiti.

Bik Koji Sjedi: Ratnik i poglavica Bik Koji Sjedi (indijansko ime Tatanka Ijotake, 1834-90), rođen nedaleko od rijeke Grand u Južnoj Dakoti, predvodio je Indijance u Ratovima Sijuksa (1876/77), kao i u bici kod Litl Big Horna (1876). Nakon te velike pobjede, uslijedila je odmazda američke vojske, usljed koje se nekoliko indijanskih poglavica predalo. Bik Koji Sjedi predao se tek nakon pet godina koje je preveo u izgnanstvu u Kanadi. Bio je posljednji koji se predao, zajedno sa svojih 187 saplemenika u Fort Bufordu u Sjevernoj Dakoti. Dvije godine kasnije premješten je u Agenciju Stending Rok, ali ne i u rezervat. Proveo je dvije godine u grupi Bafalo Bila (neka vrsta cirkusa koja je obilazila Ameriku u to doba), zarađujući 50 dolara sedmično i dodatni dolar i po za svaku svoju fotografiju koju bi potpisao.
Godine 1890. Indijanci su drugačije počeli upražnjavati svoju religiju u rezervatima uvodeći "ples duhova". Američka vlada je brzo reagovala zabranivši tu ceremoniju, međutim, to nije zaustavilo Bika Koji Sjedi. On je nastavio sa ritualom tvrdeći da taj ples može zaustaviti metak bijelog čovjeka. Bijelci su u Biku Koji Sjedi vidjeli najveću prijetnju za mir i stabilnost u rezervatu. Nije dugo prošlo i taj Indijanac je uhapšen. Krajem iste godine, tačnije 15.12.1890, nakon sukoba sa vlastima Bik Koji Sjedi je ubijen. Nisu ga ubili bijelci već dvojica policajaca Sijuksa. U toj razmjeni vatre poginulo je šest policajaca Sijuksa i sedam sljedbenika Bika Koji Sjedi, uključujući i njegovog sina Stopalo Vrane.
Smrt Bika Koji Sjedi duboko je potresla SIjukse. Trideset osam njegovih sljedbenika pridružilo se poglavici Veliko Stopalo i njegovoj grupi od 300 ljudi. Pobjegli su iz rezervata. Sedma konjica ih je ubrzo pronašla kod potoka Ranjeno koljeno. Opkolili su ih postavivši teško naoružanje na uzvišenja. U zoru, kada su vojnici zatražili da Indijanci predaju oružje, krvoproliće je bilo neizbježno. Dvadeset pet vojnika je poginulo i skoro 180 Sijuksa, uključujući i žene i djecu.
Vojska se nije udostojila ni da sahrani poginule Indijance. Ostavili su ih da leže onako kako ih je smrt zatekla. Tek tri dana kasnije sahranili su ih civili iz okolnih naselja kojima je plaćeno dva dolara po svakom sahranjenom tijelu.

Ludi Konj: Poglavica Oglala Sijuksa Ludi Konj (indijansko ime Tašumka Vitko, 1842-77) rođen je nedaleko od Crnih brda. Učestvovao je u svim većim akcijama Sijuksa za zaštitu Crnih brda od najezde bijelaca. Vjerovao je da je imun na povrede. Godine 1876. imenovan je za vrhovnog vođu Oglala u ratu i u miru, ujedinjujući tako skoro sve Sijukse koji su još bili slobodni. Predvodio je Sijukse i Čejene u bici kod Rouzbada, a učestvovao je i u Kasterovoj posljednjoj bici.
Indijanci su Ludog Konja slavili zbog njegove hrabrosti u borbi i kao vizionara i lidera posvećenog očuvanju tradicije i vrijednosti njihovog načina života. Čak i dok je bio mladić pričale su se priče o Ludom Konju. Krao je konje od Indijanaca iz plemena Vrane već kada je imao 13 godina, a prvi put je otišao u rat sa 20 godina. Borio se u ratu (1865-68) koji je vodio poglavica Oglala Crveni Oblak, a igrao je i ključnu ulogu u uništavanju brigade Vilijema Fetermana kod Fort Fil Kirnija 1867. godine.
Ludi Konj svoju reputaciju među Lakotama nije zaslužio samo svojim ratničkim vještinama već i zahvaljujući odlučnosti da očuva njihov jedinstven način života. Odbijao je da se fotografiše.
Borio se da očuva zemlju koja je Lakotama garantovana Sporazumom iz Fort Laramija iz 1868. godine, napadajući Kasterovu konjicu u Crnim brdima 1873. godine.
Kada je američka Vlada naredila da se sve Lakote zatvore u rezervat 1876. godine, Ludi Konj je postao simbol njihovog otpora. Usko povezan sa Čejenima preko svog prvog braka sa ženom iz tog plemena, okupio je oko 1.200 Oglala i Čejena u svom selu odbivši tako napad generala Džordža Kruka 17. juna 1876.
Nakon te pobjede Ludi Konj se pridružio grupi ratnika koje je predvodio Bik Koji Sjedi i u junu iste godine uništio Kasterovu Sedmu konjicu.
Nakon te bitke Bik Koji Sjedi je otišao u Kanadu, ali je Ludi Konj ostao. Progonjen od američke vojske, suočivši se sa glađu, predao se zajedno sa svojih oko 1.000 saplemenika, godinu dana nakon bitke kod Litl Big Horna. Čak i u porazu, Ludi Konj je ostao nezavisan duh. U septembru 1877. godine, kada je napustio rezervat bez odobrenja da bi odveo svoju bolesnu ženu kod njenih roditelja, general Kruk je naredio njegovo hapšenje jer se plašio da je krenuo u borbu. Ludi Konj nije pružao otpor u početku, međutim, kada je shvatio da ga čuvari vode natrag u zatvor, počeo se braniti. Dok su mu tri vojnika držala ruke, četvrti je prišao i ubo ga bajonetom.
Ludi Konj i danas predstavlja simbol otpora Sijuksa. Ogromna statua tog poglavice, koju je napravio skulptor Korzak Ziolkovski, nalazi se na Crnim brdima u Južnoj Dakoti.

Buntovnici i u miru:
Danas su Sijuksi izuzetno aktivni u pokretu za ljudska prava Indijanaca, tražeći povrat ili kompenzaciju za oduzetu zemlju. Bili su i članovi Pokreta Indijanaca (American Indian Movement AIM), koji je aktivno protestovao protiv ugnjetavanja Indijanaca još od 60-ih godina prošlog vijeka. Godine 1973. AIM, predvođen grupom Oglala Sijuksa, revoltiranih zbog postupanja prema njima, okupirali su gradić Ranjeno Koljeno (nedaleko od mjesta pokolja) i držali ga 71 dan, tražeći da američka Vlada ispita uslove života Indijanaca u rezervatima. U toj okupaciji oko 300 ljudi je uhapšeno. Ipak, 1979. godine Sijuksi su "nagrađeni" sa 105 miliona američkih dolara odštete za zemlju koja im je oduzeta. Danas su Sijuksi jedna od najvećih grupa Indijanaca. Žive uglavnom u rezervatima u Minesoti, Nebraski, Sjevernoj i Južnoj Dakoti i Montani. Pajn Ridž, indijanski rezervat u Južnoj Dakoti je drugi po veličini u Americi. Mnogi od Sijuksa su danas farmeri i rančeri. Šakopi Mdevakanton Sijuksi vlasnici su najvećeg kazina u Minesoti. Više od 100.000 Sijuksa registrovano je 1990. godine u SAD i još oko 10.000 njih u Kanadi.

I can clean the Earth with my own two hands

Quote    Reply   
Add Reply

Quick Reply

bbcode help